Težnja je plač iz dubine našeg srca. Kao što dijete plače, tako ćete i vi u srcu osjetiti plač. Dijete je u vama i lije suze. Ono plače jer želi nadmašiti sebe. To je uzdižući plač, uspinjući vapaj iz našeg srca. Kada smo svjesni tog vapaja, nazivamo ga težnjom. A kada nam vapaj našeg srca pomogne da osjetimo kako nismo ono što bismo trebali biti i da trebamo nešto više, tada započinjemo s meditacijom. Kada težimo sa suzama našeg srca, vidimo kako Bog dolazi k nama, spuštajući se odozgo. To je kao kada se susreću dvije osobe: jedna je na prvom, a druga na trećem katu. Što, dakle, mi činimo? Mi se uspinjemo na drugi kat, a Bog se spušta na drugi kat. Tu se susrećemo i ispunjavamo jedan drugoga.
Stepenište do drugoga kata stvara se suzama i plačem srca. Srce plače i vapi poput uspinjućeg plamena koji plamti u visinu. Taj plamen srca želi ići gore, iznad uma, pa se zato i stalno uzdiže. Bog dolazi dolje. Spušta se sa Svojom Milošću, poput rijeke koja teče nizbrdo. neprekidno teče prema dolje. Plamen koji plamti prema gore je mač; Božja Milost poput rijeke silazi s Izvora prema dolje. Do drugog kata Bog se spušta, do drugog kata ja se uzdižem. S moje strane, težnja je ona koja me je dovela do mjesta sastanka, a s Božje strane to je Njegova Milost. Kada se susretnu težnja i Božja Milost, doživljavamo iskustvo božanskog ispunjenja zajedništva s Bogom.