Jedan od najvećih duhovnih Učitelja Indije Sri Ramakrishna običavao je govoriti kako će netko tko misli: "Ja sam grješnik, počinio sam grijeh," uvijek i biti grješnik jer će uvijek biti vezan za zemlju. Pozitivan je pristup govoriti: "Moj Otac je Bog; On me je stvorio. Ja moram svjesno biti jedno s Njime kao što je On jedno sa mnom. Ja sam jedno s vječnom Istinom, ali toga još nisam svjestan."
Cilj morate dostići svojom težnjom, svojim unutarnjim plačem ili potvrdom svoje vlastite unutarnje volje kada kažete: "Ja sam Božji sin." Ili morate za Ciljem vapiti, ili morate osjećati da u sebi već posjedujete Cilj, te da bi samo trebalo svjesno postati jedno s njim.
Postoje dva načina da se dostigne Cilj. Jedan je da se Bogu doðe poput prosjaka i zaplače: "Oče, daj mi, daj mi, daj mi svoje bogatstvo." Drugi način je da osjetite kako vaš Otac sve čuva u vama. On u vama drži kovčeg, a u njemu je blago. Ključ je takoðer u vama. Pa ako za vodiča imate duhovnog Učitelja, on vam može pokazati gdje je ključ, gdje je kovčeg i kako ga otvoriti. Ali ako nemate duhovnog Učitelja za vodiča i ako želite imati unutarnje iskustvo, mistično iskustvo, tada morate zaplakati za tim unutarnjim iskustvom. Taj plač je plač težnje; to nije kao ono prolijevanje suza kada učinimo nešto loše.
Uvijek postoji neko vrijeme izmeðu sjetve i žetve. Sjetva nije ništa drugo nego težnja, a žetva nije ništa drugo nego ostvarenje. Bez težnje, ostvarenje nikada ne može osvanuti. Težnja, što je to? To je istodobno ono što već imamo i ono što ćemo tek imati. Ako kažemo da smo imali težnju već neko vrijeme, u pravu smo jer živimo vječni život. A ako kažemo da sada nemamo težnju, ali ćemo je imati, to znači da pokušavamo ili žudimo skriveni žar srca iznijeti na površinu. To je takoðer ispravno. Kada sjedimo do stopala Vječnosti, spoznajemo da nakon težnje mora slijediti ostvarenje. A kada se sprijateljimo s vječnim vremenom, dolazimo do spoznaje da je ostvarenje oduvijek bilo tu, skriveno u našoj težnji.